Pješčenjak

Jedna od značajki koje određuju izgled pješčenjaka je njegova tekstura. Sav pješčenjak je klastičan i srednje zrnat, što znači da se sastoji od fragmenata stijena i minerala i da su ti fragmenti veličine od oko 1/4 do 2 mm. Ti su fragmenti vidljivi golim okom (ponekad jedva), bez potrebe za ručnom lećom. Ipak, ručna leća doista je zabavan i koristan alat pri promatranju bilo koje stijene, osobito pješčenjaka.

Iako je definirana veličina zrna pješčenjaka strogo ograničena, postoji mnogo više varijabilnosti kada je u pitanju oblik zrna i koliko su dobro razvrstana.

Zrnca pješčenjaka mogu imati cijeli spektar od kutnih do zaobljenih. Obje vrste pješčenjaka 'arkose' i 'graywacke' imaju uglata zrna, dok 'quartz arenite' ima dobro zaobljena zrna. Oblik zrna je i rezultat njihovog izvora i pokazatelj koliko su daleko prešla prije taloženja.

Slično tome, 'kvarcni arenit' ima vrlo dobro sortirana zrna, dok su 'arkoza' i 'gravaka' loše sortirana. Razvrstavanje zrna odnosi se na varijabilnost u veličini zrna, tako da kvarcni arenit ima zrna koja su sva vrlo slične veličine, dok arkoza i gravaka mogu imati zrna koja obuhvaćaju cijeli spektar veličine od 1/4 do 2 mm.

Pješčenjak je toliko uobičajen i relativno prepoznatljiv da biste mogli pomisliti da je njegovo prepoznavanje trivijalna stvar. Iako je to često slučaj, ta pretpostavka često navodi ljude da pogrešno identificiraju druge vrste stijena kao pješčenjake. Kao i kod svake stijene, važno je zauzeti sustavniji pristup pri identificiranju pješčenjaka i njegovih varijanti.

Da biste identificirali pješčenjak, promatrajte stijenu kako biste bili sigurni da se sastoji od pojedinačnih zrnaca pijeska. Ova zrnca mogu biti u rasponu veličine od 1/4 do 2 mm. Površina stijene bit će hrapava i zrnasta, poput brusnog papira. Pješčenjak može biti gotovo bilo koje boje, ali je najčešće smeđi, žutosmeđi, prljavo bijel ili crvenkast.

Klastični sedimenti – nastaju spajanjem fragmenata stijena i minerala
Srednje zrnato – Veličina pojedinačnih zrna je od 1/4 do 2 mm
Osim toga, možete identificirati podvrste pješčenjaka na temelju njihove boje, oblika zrna i toga koliko su zrnca dobro sortirana.
Graywacke – Uglasta, slabo sortirana zrna, obično siva ili tamno siva
Kvarcni arenit – zaobljena, dobro sortirana zrnca, obično prljavo bijela, žutosmeđa ili sivkasta
Arkoza – Uglasta, slabo sortirana zrna, obično crvenkasta ili narančasta

Pješčenjak također može reagirati s kiselinom. Više volim koristiti obični bijeli ocat za izvođenje kiselinskih testova, ali u laboratorijskim uvjetima obično biste koristili razrijeđenu otopinu klorovodične kiseline.

Najčešći razlog zbog kojeg pješčenjak može reagirati s kiselinom je cement. Ako je pješčenjak spojen kalcitom (što obično i jest), tada će cement reagirati i pjevušiti s kiselinom. Međutim, mnogi pješčenjaci su cementirani zajedno s drugim materijalom (obično silicijevim dioksidom) koji ne reagira s kiselinom, tako da ovaj test nije dijagnostički.

Možda bi se čak činilo glupim postaviti ovo pitanje. Već smo naizgled odgovorili na ovo pitanje ranije u ovom članku – pješčenjak je napravljen od pijeska, zar ne? Ali pravi odgovor može biti malo složeniji od toga. Dakle, od čega je napravljen pješčenjak?

Općenito, pješčenjak se sastoji od zrnaca pijeska koja potječu iz starijih stijena koje su razlomljene i istrošene. Zrnca pijeska obično su napravljena od kvarca ili glinenca, ali mogu biti gotovo bilo koji mineral. Ova zrnca zajedno povezuje cement, koji je obično napravljen od silicija, kalcita ili željeznog oksida.

Moguće je pronaći fosile u pješčenjaku ako su uvjeti bili dobri u vrijeme taloženja. Nisu ni izdaleka tako plodni u pješčenjaku kao što su u škriljcu ili vapnencu, ali to je još uvijek relativno česta pojava.

Minerali od kojih su napravljena zrnca pijeska obično su vrlo tvrdi. Točnije, većina pješčenjaka prvenstveno se sastoji od zrna kvarca i glinenca. Ovi su minerali vrlo česti na Zemljinoj površini i vrlo su otporni na vremenske uvjete. Oni mogu podnijeti mnogo zlostavljanja tijekom vremena, a da ne budu potpuno uništeni.

Drugi minerali mogu se razgraditi u čestice veličine gline ili se potpuno otopiti, ali kvarc i feldspat imaju tendenciju da se zadrže dugo vremena. To znači da se mogu prenositi na velike udaljenosti kako bi se na kraju skupili, preradili i skrutnili u pješčenjak.

Cement koji povezuje zrnca zajedno gotovo u potpunosti ovisi o tome koji su minerali prisutni u vodi koja se kreće kroz pijesak u vrijeme zbijanja i cementiranja. Na primjer, voda puna silicijevog dioksida će prodrijeti kroz zrnca pijeska i postupno obložiti njihove površine silicijevim dioksidom dok se taloži iz otopine, na kraju povezujući zrnca zajedno.